Poluvrijedna…
Da tvoj podsmijeh Bude osmijeh, A moj smijeh Bude grijeh. Da u hladne moje ruke Savijes sve muke. I da s neba, Poluvrijedna, I sa zemlje, Poluzedna, I ovakva, I onakva, Ostanes bas takva…
Da tvoj podsmijeh Bude osmijeh, A moj smijeh Bude grijeh. Da u hladne moje ruke Savijes sve muke. I da s neba, Poluvrijedna, I sa zemlje, Poluzedna, I ovakva, I onakva, Ostanes bas takva…
zaledi me! pogledom… oderi me! poderi me! i opet me! nikad ne pozeli me! ubij me! jebi me! daleko… odvedi me! mrzi me! moli me! do groba… voli me! zaledi me! i opet me! opet me! opet me!
dugo… predugo… slusali smo tonove. bili su blagi. nijansirani nasim osjecajima. poluosjecajima… obojeni… vise ni sam ne znam. mozda sam i sam dio apsurda kojem se divim? mozda sam daltonista? sigurno boje nisu onakve kakvim se predstavljaju. a ja sam ih zavolio. volio sam kad ujutro otvorim oci i vidim tu nijansu crvene kako mi…
Potpuno. Gdje si? Zasto? Jesi! Najtise! Placi? Kako? Sve jaci!
suvise sam postao obziran, a to nisam mislio da mogu biti. poceo sam da primjecujem neke gluposti koje su dosad bile samo sjene koje su me zaobilazile. zena iz stana 24 ima crvenu kosu i drzi prodavnicu na cosku zgrade. zena i covjek sa sinom zive u stanu 21. stara ciganka prosi na drugom cosku…
otvorite prozor da se smijem!!! imam neopisivu zelju da vrisnem. jos mi je gore sto se bojim, i jos mi je draze sto postojim. prodajte mi prozor i kupite zelju. zamijenite strah mi za zivot. pa sretan kroz prozor u zivot da gledam, da vrisnem, da se bojim, da se predam.
poluizgubljen, pomijesan i otrovan na poluputu ostvarenog, potpunog, utjelotvorenja misli i osjecaja za nesto sto sa prvim zrakama svjetlosti nazivam gadoscu. i mrzim! zasto ne bih? zar moram da volim da bih bio dobar? jutra su inace ta pokvarena praznovanja moje maste. sanjam da se smraci. sanjam na milijarde sitnih tamnih tackica kako postepeno popunjavaju…
nevjerovatno… i vjerovatno… potpuno moguce, nestvarno al tako kako jest. konkretno cu biti ogrebotina na licu supka iz mastovite lovacke price. sta fali supku. supak imaju svi. mozda neki deformisani nemaju supak… mada nisam cuo za tu deformaciju. jos je super u svemu tome sto ima vise znacenja… znaci neki dvolicni supak. cak i taj…
nisu boje razmjestene kako su bile do juce. danas se igraju na laganom ritmu asimetricne harmonije. sinoc uz laganu talijansku muziku, svijece, talijansku kuhinju, domace bijelo vino sa korcule koje se ilegalno prodaje dole negdje na trznici i kvalitetne osmijehe… prodisao sam. dizuci casu visoko u zrak… gledajuci ih sve u oci… udahnuo sam harmoniju…
povremeno sam gasio svoj imunoloski sistem kako bih prihvatio gluposti koje se oko mene nalaze i kako bih shvatio tu cistu realnost i jadnost u onome sto se naziva zivot. hmmm… nisam iznenadjen. nisam vise ni zbunjen. sve je moguce! da krava rodi zutu boju, da se cestom vozaju zirafe, da zgrada zivi na konju,…