esprit malade

samo gubis vrijeme

04.03.2010.

Poluvrijedna...

Da tvoj podsmijeh
Bude osmijeh,
A moj smijeh
Bude grijeh.
Da u hladne moje ruke
Savijes sve muke.
I da s neba,
Poluvrijedna,
I sa zemlje,
Poluzedna,
I ovakva,
I onakva,
Ostanes bas takva...

08.01.2010.

Zaledi me!

zaledi me!
pogledom... oderi me!
poderi me!
i opet me!
nikad ne pozeli me!
ubij me!
jebi me!
daleko... odvedi me!
mrzi me!
moli me!
do groba... voli me!
zaledi me!
i opet me!
opet me!
opet me!

06.01.2010.

Obojeni...

dugo... predugo... slusali smo tonove. bili su blagi. nijansirani nasim osjecajima. poluosjecajima... obojeni... vise ni sam ne znam. mozda sam i sam dio apsurda kojem se divim? mozda sam daltonista? sigurno boje nisu onakve kakvim se predstavljaju. a ja sam ih zavolio. volio sam kad ujutro otvorim oci i vidim tu nijansu crvene kako mi skida plavi san sa zelenih ociju. nedostaju mi boje. ja se i dalje budim i samo su mi jos oci zelene. iako sada ... cujem krevet kako skripi, kako lupaju nervozni radnici, kako hrcu cimeri, kako kaplje voda... sve cujem... postajem sjetan... mrzim se zadrzavati. mrzim cekati. a ne znam zasto stojim i sta cekam. znam samo da mi nedostaje... ta crvena blaga nijansa svaki put kada otvorim oci. ponekad, na trenutak samo, ta isprana crvena zamagli mi osmjeh na licu... nema boja teo... nema vise. htio si sareni svijet a donio si plavi oblak ispod vrbe... obecali smo ostati gore a vidi sta smo uradili. budale. mrzim zimu... januar... dosadni sivi januar. toliko djece nudi mi boje... al niko ne nudi tu... niko ne zeli da obojimo jutro. hladno januarsko jutro. mada nisam tuzan... ne znam zasto nisam tuzan. mozda zato sto znam da cu kad tad opet bojiti jutra, sarat po nebu... i ko zna sta jos...

20.05.2009.

Kratki osjecaj tjeskobe

Potpuno.
Gdje si?
Zasto? Jesi!
Najtise!
Placi?
Kako? Sve jaci!

04.05.2009.

Sve teze

suvise sam postao obziran, a to nisam mislio da mogu biti. poceo sam da primjecujem neke gluposti koje su dosad bile samo sjene koje su me zaobilazile. zena iz stana 24 ima crvenu kosu i drzi prodavnicu na cosku zgrade. zena i covjek sa sinom zive u stanu 21. stara ciganka prosi na drugom cosku zgrade samo u ranim jutarnjim satima. djevojcica sa cukom ide parnim liftom uvijek kuci i pozdravlja ljude previse ljubazno. u samoposluzi debela seljanka hoda za ljudima dok kupuju kafu, secer i ostale gluposti. imam cimera vise nego sam mislio. burek u lindapeku nema mesa. kosa mi na razlicitim dijelovima glave raste drugacije. u wc-u imam milion gelova za tusiranje, brijaca, sampona, ulozaka, cetkica za zube, viklera, fenova i krema. nikad ne znam koji je dan u sedmici. ne znam sutit i jest... ko da imam fobiju od tog. skonto sam da mrzim pozdravljat ljude na ulici. retardirana brkata zena iz mog djetinstva jos uvijek postoji i nije se nista promjenila. u mom zivotu se pojavljuje previse informacija i mislim da ja na to nisam spreman. ne mogu da razmisljam o svemu. to mi je previse. ne funkcionisem tako i ne znam dokle cu moci uopste. ... morao sam se malo zalit javno...

24.02.2009.

Mijenjam...

otvorite prozor da se smijem!!!
imam neopisivu zelju da vrisnem.
jos mi je gore sto se bojim,
i jos mi je draze sto postojim.

prodajte mi prozor i kupite zelju.
zamijenite strah mi za zivot.
pa sretan kroz prozor u zivot da gledam,
da vrisnem, da se bojim, da se predam.

21.02.2009.

Na poluputu...

poluizgubljen, pomijesan i otrovan na poluputu ostvarenog, potpunog, utjelotvorenja misli i osjecaja za nesto sto sa prvim zrakama svjetlosti nazivam gadoscu. i mrzim! zasto ne bih? zar moram da volim da bih bio dobar? jutra su inace ta pokvarena praznovanja moje maste. sanjam da se smraci. sanjam na milijarde sitnih tamnih tackica kako postepeno popunjavaju besmisleni bijeli prostor. nisam definitivan. mijenjam se... mrzim vise. sa danima, godinama... razvijam svoj principijelni stav da su sve stvari stvorene da se mrze. covjek je mrzovoljno bice od blate i nekakve pokvarene maste koja ima materijalni oblik. kao govna smo. ljubav se pojavljuje na kraju mrznje. kada toliko razvijemo svoju pomahnitalu mrznju tada necemo bez toga i ne mozemo. toliko se mrzim da se sve vise v olim. moje podne prodje na solji. sa kutijom cigareta, mobitelom, par listova papira i olovkom. sta drugo covjek u ovom nicemu da radi. najbolje je da serem. na svaki nacin, naravno. pa to je oduvijek cinilo moju krasotivu osobnost. poluizgubljen i ne zelim naci kraj puta. kraj je rijec koju prezirem, ali kurva cini svakodnevnicu. apsurdno je... ali tako... na kraju ce doci i kraj mome popodnevnom iseravanju i ovom svakodnevnom dlakavom popodnevu. odvratno...

16.02.2009.

Šupak, pička i ostali divni ekstremiteti...

nevjerovatno... i vjerovatno... potpuno moguce, nestvarno al tako kako jest. konkretno cu biti ogrebotina na licu supka iz mastovite lovacke price. sta fali supku. supak imaju svi. mozda neki deformisani nemaju supak... mada nisam cuo za tu deformaciju. jos je super u svemu tome sto ima vise znacenja... znaci neki dvolicni supak. cak i taj ima vise znacenja... ma super. zivio supak!!! dobro u tome je sto je ilegalan... jadnicak nije normiran... ima neko ime koje ga oznacava u nasem usranom rjecniku ali mene to nece zadovoljiti... supak je supak i nikakvi anusi, rektumi i guze ga ne mogu zamjeniti. treba se boriti za pravo supka. supak je uvijek upravu. pravo, upravu, supka, supak... bezbroj cinjenica a ja sam samo konkretna ogrebotina na licu supka iz neke mastovite lovacke price. cak je i zvucan na neki svoj nacin. bas kao picka. kurac nije bas toliko prodorna rijec kolko su picka i supak. ljudi vole te dvije rijeci. zato nikom ne kazu "ej ti si kurac!" nego opusteno... sa posebnom energijom dok pljuvacka spricka iz usta poluotvorenih ociju kazu "on je picka" ta picka odzvanja i leti vazduhom, udara u grudi, mozak, svaki misic tijela... il kad ono socno kazes "on je supak"... wow... kako to samo dobro zvuci... ono š... kad krene... pa ono u kad se razvuce. ah... u tom je sva magija. ššššššuuuu... uh... nevjerovatno. sav se najezim. smisao ljudskog postojanja su picka i supak. bar kod nas slavena gdje su te rijeci tako mesnate i socne. ja kao konkretna ogrebotina na licu supka iz neke mastovite lovacke price ... hiihihi... ja sam cijelka guzica. kompletna i stvarna. neodoljiva guscetina. svidja mi se.

09.02.2009.

Trzaj

nisu boje razmjestene kako su bile do juce. danas se igraju na laganom ritmu asimetricne harmonije. sinoc uz laganu talijansku muziku, svijece, talijansku kuhinju, domace bijelo vino sa korcule koje se ilegalno prodaje dole negdje na trznici i kvalitetne osmijehe... prodisao sam. dizuci casu visoko u zrak... gledajuci ih sve u oci... udahnuo sam harmoniju koja mi je nedostajala da osjetim ono sto se ne moze vidjeti... da osjetim pod prstima. i nije mi zao sto se zbog takvih trenutaka trzam u nocima. pitam se samo do kada cu se ovako bojiti... crvenom, zelenom, bordo, zutom, plavom, plavozelenom, jedinicom, osmicom, desetkom, crnom osamdesetcetvorkom, auspuhom...dosta. sad stani i okreni se. auspuh? tu je bio negdje u svim tim obojenim brojevima. zanima me zasto? nisam razmisljao ni o kakvim autima. otkud on tu? nesto zagusljivo? mozda smrad grada? cijeli grad smrdi na pokvarena jaja. kako je to neizdrzljivo. fuj. ali nema veze sa mojim obojenim brojevima. to su moji brojevi koji ne simbolizuju nikakva jaja. pogotovo ne pokvarena. hmmm... auspuh? zapamticu tog smrada koji se ubacio u sve moje boje i brojeve. a mozda i necu. ja sam ipak samo jedno nekontrolisano jednodimenzionalno bice. volim nesanicu. budi me. probudim se tako u neka doba i sjedim na krevetu. sutim. ne mogu da razmisljam. i to kad zuji tisina volim. ponekad nesto napisem. ali ne mogu da razmisljam. to je super. nekad izadjem na hladan balkon kako bi me utjerao u krevet. i vratim se. pomjesam boje... pa se probudim. nek se topi... boje cu zapamtit. al smrad... mislim da ne.

07.02.2009.

Za takve sistem nije potreban

povremeno sam gasio svoj imunoloski sistem kako bih prihvatio gluposti koje se oko mene nalaze i kako bih shvatio tu cistu realnost i jadnost u onome sto se naziva zivot. hmmm... nisam iznenadjen. nisam vise ni zbunjen. sve je moguce! da krava rodi zutu boju, da se cestom vozaju zirafe, da zgrada zivi na konju, da mjesec ljetuje u neumu, da kamen bude predsjednik amerike, ormar da se napije sa zecom, gace da prodaju zvake, multikultivator da pojede i pitu i tepsiju, elektroda da spava do 12, pretis da strajkuje u tvornici cipela... i ko zna sta jos. ah... cudno vrijeme nastade, lastika se sa gacama rastade... il kako vec. svejedno. bitno je da se imunoloski sistem jos uvijek pali. i radi... bolje nego zeljezara. sinoc sam razbijao case od zidove. kakav osjecaj! case su super. svidjaju mi se. volim ih. lozim se na njih. mislim da sam se u jednu i zaljubio. lijepa je. obla i glatka. cista i postena. iskrena. za takve sistem nije potreban. ustao sam. ni sam ne znam kako. isparavam i vegetiram al je osjecaj vrhunski. dobro. rekoh sebi. to je krevet i moras da ispadnes iz njega. ispao sam. parket je hladan. za sve postoji ime i opis... ali glupost... spektakularni element svake individue da od covjeka napravi majmuna... za to nema opisa ni rijeci... to je zaista vrhunska vrlina covjecanstva. tu pojavu niko ne izucava, niko ne opovrgava. to je jedina iskrena i stvarna sposobnost nas ljudi... dvonozaca. podizem glavu i gledam na rupu u zidu. tu dodju vrata. super... mislim, sto da ne? dizem se na noge odgurujuci se od hladnog parketa rukama. zanos. rupa u zidu se ljuljuska... smjeskam se. takav sam. vodi me opojni miris iz sobe sa hrpom leseva onih za koje sistem nije potreban. KOKOSKE! MRTVE STE!!! sjedam na zutu fotelju i smijem se. zasto da ne. sve je moguce. sve!!! da krava rodi zutu boju? sto da ne! idem da povratim i da se povratim zajednom sa idealnim sistemom kojeg sam kupio u snu nakon prvog djecijeg razocarenja u roditelje...


Stariji postovi

esprit malade
<< 03/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031